Ako dobro ne razlikujete boje, ili samo nijanse nekih boja, vjerojatno imate nekih poremećaja s vidom. Najčešći poremećaj vida u vezi boja je za crveno-zelenu skupinu. Pritom je najčešće da osoba ima oštećen vid za zelenu boju.
Osjet za boje smatra se diferenciranijom kvalitetom vida od osjeta za svjetlo. Vid za boje započinje apsorpcijom svjetlosti jednim od triju različitih vidnih pigmenata, koji se nalaze u tzv. čunjićima, koji se nalaze na mrežnici.
Čunjići apsorbiraju valove svjetla različitih valnih duljina, a signali se na putu prema mozgu rekombiniraju duž dviju kromatskih osi- za valne duljine od zelene do crvene i od plave do žute boje.
Pretpostavlja se da te razlike u apsorpciji omogućuju gledanje boja, jer se miješanjem triju osnovnih boja spektra dobivaju sve ostale boje. Za raspoznavanje boja potrebne su barem dvije vrste čunjića. Ljudi bez problema mogu raspoznati i razlikovati sve boje bez problema. No, ipak, postoje ljudi koji to ne mogu!
Ipak, ima onih kojima nedostaje sposobnost razlikovanja pojedinih boja pa su djelomično slijepi za boje. U sljepoći za boje genski poremećaj uzrokuje gubitak funkcije jedne ili nekoliko vrsti čunjića. Osim spomenutog najčešćeg poremećaja (zeleno- crvene boje), postoji i za plavo-žutu boju, iako je dosta rjeđi od ovog prvog.
Dikromati su oni u kojih su poremećaji vida za boje teži, a razlog tome je jer kod njih su u funkciji tek dvije vrste čunjića.
Što se tiče nastanka anomalija vida na boje, one mogu biti prirođene ili stečene tijekom života. Prirođene anomalije su najčešće nasljedne i dokazano je da se češće pojavljuju kod muškaraca. Ove druge, stečene, rezultat su oboljenja mrežnice, vidnih putova ili pak kore mozga.
Sljepoća za boje u stvarnom životu ne predstavlja veći problem. U blagim slučajevima ljudi često nisu ni svjesni svog problema. Ipak, oštećenje vida za boje je ograničavajući čimbenik za neka zanimanja; laboratorij i zdrakoplovstvo.
Vid za boje se provjerava osnovnoj školi i to već u nižim razredima, no zbog potrebe se može i pri upisu u srednju školu. Liječenje ne postoji te osobe s poremećajem vida trebaju naučiti kako s tim što kvalitetnije živjeti.
Foto: vadim kozlovs/Shutterstock